𝐎𝐝 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐚𝐣𝐞 𝐏𝐫𝐞𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐥𝐨𝐣 𝐑𝐞𝐩𝐮𝐛𝐥𝐢𝐜𝐢 𝐝𝐨 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐣𝐞𝐝𝐧𝐣𝐞 𝐯𝐞𝐧𝐞𝐜𝐢𝐣𝐚𝐧𝐬𝐤𝐞 𝐩𝐨𝐫𝐨𝐝𝐢𝐜𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐥𝐚
𝐁𝐮𝐝𝐯𝐚, 𝐝𝐫𝐞𝐯𝐧𝐢 𝐤𝐚𝐦𝐞𝐧 𝐧𝐚 𝐉𝐚𝐝𝐫𝐚𝐧𝐮
Postoje gradovi za koje se čini da su rođeni da budu granica. Ne granica u njenom najužem značenju, ne tek obična linija povučena na kartama, već živi prag: mjesto na kojem se susreću jezici, gdje trgovci bacaju sidra, vojske prolaze, crkve mijenjaju zvona i gdje je more vjekovima određivalo sudbinu ljudi više nego kopno.
Budva, nekadašnja Budua, pripada toj rijetkoj vrsti gradova.
Danas je mnogi poznaju kao turističko odredište u Crnoj Gori, opasano zidinama i okrenuto prema moru punom svjetlosti, sa kamenim ulicama Staroga grada uglačanim koracima posjetilaca. Ali Budva je mnogo više od lijepe jadranske razglednice. Ona je jedan od najstarijih gradova na istočnoj obali Jadrana, čije sjećanje seže duboko u ilirsku, grčku i rimsku prošlost. Savremeni izvori govore o urbanoj istoriji dužoj od dvije i po hiljade godina, kao i o mitskom predanju povezanom čak sa Kadmom i Harmonijom — feničanskim osnivačem Tebe i njegovom suprugom, ličnostima koje lebde između grčkog mita i jadranske geografije.
Već samo ovo porijeklo mnogo govori. Budva nije nastala kao grad zatvoren u sebe. Nastala je — ili je makar tako zapamćena — kao pristanište, raskrsnica i mjesto kroz koje su prolazili različiti narodi. Iliri, Grci, Rimljani, Vizantinci, Sloveni, Mlečani i Austrijanci: svako razdoblje ostavilo je svoj trag, riječ, zid, pečat ili ime.
Tokom srednjeg vijeka Budva je bila uključena u složena zbivanja na dalmatinskoj i balkanskoj obali. Nalazila se pod vizantijskim uticajem, pod vlašću lokalnih gospodara, kao i političkih sila povezanih sa Dukljom, Zetom, srednjovjekovnom Srbijom i drugim državnim tvorevinama toga prostora. Oko 1200. godine postala je i sjedište latinske katoličke biskupije, što potvrđuje njen vjerski i institucionalni značaj u srednjovjekovnom jadranskom svijetu.
Prava prekretnica, međutim, nastupila je kada je Budva ušla u mletačku interesnu sferu.
Ovdje je potrebno upotrijebiti precizan izraz: predaja, odnosno dedikacija.
U mletačkom političkom jeziku „dedikacija” nije označavala jednostavno vojno osvajanje. Bio je to čin kojim se određena zajednica, grad ili teritorija stavljala pod zaštitu Mletačke Republike, priznajući njenu vrhovnu vlast u zamjenu za zaštitu, povlastice, institucionalni kontinuitet i bezbjednost. Naravno, taj odnos ne treba idealizovati: Presvijetla Republika slijedila je sopstvene strateške, trgovačke i vojne interese. Ipak, dedikacija je u svom pravnom i simboličkom obliku predstavljala i svojevrstan sporazum.
Prema rekonstrukciji zabilježenoj u pregledima mletačkih uprava u Dalmaciji, Budva se Mletačkoj Republici predala 1. avgusta 1422. godine. Pojedini popularni istorijski pregledi, međutim, navode 1420. ili 1442. kao godinu njenog trajnog ulaska u mletačku interesnu sferu. Ova razlika proizlazi iz različitih faza uspostavljanja mletačke vlasti, lokalnih prilika i potrebe da se razlikuju sam čin predaje, stvarno učvršćivanje vlasti i potpuno administrativno uređenje grada.
Ovo pojašnjenje je važno jer istorija nije nepomična kamena ploča: ona je često sloj različitih akata, prelaza, potvrda, povrataka i postepenih učvršćivanja vlasti.
Budva nije bila Venecija. Ali jeste bila mletačka. Ta razlika je presudna.
Nije bila Venecija jer je ostala mali, istureni pogranični grad, udaljen od prijestonice na laguni. Bila je, međutim, mletačka jer je postala dio Pomorske države — Stato da Mar — mreže luka, ostrva, utvrđenih gradova i pristaništa koja je Presvijetloj Republici omogućavala da nadzire pomorske puteve, trgovinu i odbranu duž Jadrana i prema Levantu. Budva je pripadala takozvanoj Mletačkoj Albaniji, nazivu kojim su označavani mletački posjedi na jugoistočnoj obali Jadrana, između Boke kotorske i susjednih oblasti.
Ovdje je kamen postao politika.
Budvanske zidine, kapije, citadela i odbrambena utvrđenja okrenuta prema kopnu i moru nijesu bila samo arhitektura: predstavljala su materijalni znak pripadnosti jednoj jadranskoj civilizaciji. Stari grad, podignut na malom stjenovitom poluostrvu, bio je opasan i zaštićen utvrđenjima koja i danas njegovom obrisu daju prepoznatljiv izgled mletačkih gradova na Jadranu.
U oblasti u kojoj je Osmansko carstvo napredovalo, a balkanski gospodari brzo mijenjali savezništva, Venecija je mnogim priobalnim zajednicama predstavljala jamstvo pomorskog kontinuiteta. Lav Svetog Marka nije bio samo vjerski ili politički simbol: bio je znak pripadnosti široj mreži. Iza toga Lava stajali su brodovi, magistrati, statuti, tržišta, arhivi, carine, sudovi, upravitelji, providuri i vojnici.
Mala, ali dragocjena Budva postala je jedno od čvorišta te mreže.
𝐏𝐨𝐝 𝐋𝐚𝐯𝐨𝐦: 𝐦𝐥𝐞𝐭𝐚𝐜̌𝐤𝐚 𝐁𝐮𝐝𝐯𝐚
Da bismo razumjeli Budvu u doba mletačke vlasti, moramo se osloboditi odviše savremenog shvatanja pojma „vladavina”. Venecija svojom Pomorskom državom nije upravljala poput centralizovane nacionalne države. Vladala je preko upravnih oblasti, rektora, providura, kapetana, lokalnih vijeća, statuta i običajnog prava. U mnogim dalmatinskim gradovima Republika je nastojala da očuva određenu ravnotežu između mletačke vlasti i lokalne samouprave. Studije posvećene Pomorskoj državi upravo ističu da je Venecija svojim prekomorskim posjedima upravljala preko upravnih jedinica povjerenih rektorima koje je slala prijestonica.
U Budvi je, kao i u drugim primorskim gradovima, mletačka vlast značila vojno prisustvo, ali i uređenu civilnu upravu. Istorijski pregledi bilježe prisustvo providura ili drugog mletačkog predstavnika, kao i gradskog vijeća oblikovanog prema ustanovama mletačke tradicije.
Presvijetla Republika ovamo nije donosila samo vojnike: donosila je čitavu gramatiku upravljanja.
Gradsko jezgro ostalo je malo, ali gusto izgrađeno i ispunjeno životom. Unutar zidina nalazile su se crkve, kuće, skladišta, cistijerne, javni prostori, plemićke i pučke porodice, zanatlije, pomorci, sveštenstvo i činovnici. Izvan zidina započinjao je jedan drugačiji svijet: polja, planine, sela, nesigurniji kopneni putevi i stanovništvo različitih jezika i tradicija.
Budva je, dakle, živjela u neprestanoj napetosti: more ju je povezivalo sa Venecijom, Kotorom, Dubrovnikom, Splitom, Zadrom i Ankonom, dok ju je kopno izlagalo zaleđu Balkana i stalnoj vojnoj opasnosti.
Upravo taj položaj objašnjava značaj grada.
Nije bio veliki, ali je bio neophodan. Nije bio među najbogatijima, ali je imao strateški značaj. Nije vladao Jadranom, ali je pomagao da se njegove obale povežu u jedinstvenu cjelinu.
Tokom XVI vijeka, kada je osmanski pritisak postajao sve snažniji, Budva se našla u središtu velikih sredozemnih sukoba. Izvori bilježe i kratkotrajnu osmansku, odnosno gusarsku okupaciju između 1571. i 1573. godine, u vrijeme Kiparskog rata i sukoba između Venecije i Osmanskog carstva. Nakon sklapanja mira 1573. godine grad se ponovo našao pod mletačkom vlašću.
Zamislimo Budvu tih godina.
Zidine pod stražom. More kojim plove sumnjivi brodovi. Vijesti koje stižu sa Kipra, iz Lepanta, Kotora i Venecije. Porodice koje se tokom uzbuna zatvaraju u svoje kuće. Sveštenici koji se mole u crkvama. Mletački činovnici koji sastavljaju izvještaje. Trgovci koji izračunavaju rizike i gubitke. Stanovnici svjesni da žive u malom gradu koji se, ipak, nalazi u središtu jedne velike istorijske igre.
Upravo to istoriju Budve čini toliko privlačnom: nesrazmjera između veličine grada i veličine istorijskih događaja koji su kroz njega prolazili.
Mletačka Budva bila je i grad italijanskog jezika i jadranske italijanske kulture. Popularni istorijski izvori i pojedine istoriografske tradicije navode da su italijanski i venecijansko-dalmatinski govor imali značajnu ulogu u primorskim gradovima. Kada je riječ o Budvi, često se navodi svjedočanstvo Luigija Pauluccija, prema kojem je početkom XIX vijeka veliki dio stanovništva još govorio venecijanskim dijalektom. Ovu tvrdnju treba prihvatiti oprezno, jer potiče iz izvora iz XIX vijeka i odnosi se na višejezičnu sredinu. Ipak, ona odgovara opštoj kulturnoj slici nekadašnjih mletačkih gradova na istočnoj obali Jadrana.
Imena, notarski spisi, kameni natpisi, administrativni obrasci, prepiska i porodične tradicije dugo su čuvali ovo nasljeđe.
Budva nije bila bezimena kolonija. Bila je mletački jadranski grad čiji se identitet sastojao od više slojeva: lokalnog, katoličkog, slovenskog, latinskog, mletačkog i pomorskog. Mletački svijet nije nužno brisao sve što bi zatekao; često je to uključivao u svoj sistem, prevodio i podvrgavao pravilima svoje uprave.
Zbog toga se riječ „Serenissima” — Presvijetla Republika — ne smije razumjeti samo kao izraz nostalgije. Za Budvu je Venecija gotovo četiri vijeka predstavljala stvarni politički okvir. Od 1422/1442. godine pa sve do pada Republike 1797, grad je ostao povezan sa Lavom Svetog Marka.
Kada je 1797. godine Mletačka Republika nestala pod udarima evropske krize i Napoleonovog napredovanja, za Budvu se završilo jedno izuzetno dugo razdoblje.
Ali gradovi ne mijenjaju svoju dušu za jedan dan.
Poslije Venecije stigli su Habzburzi, zatim Napoleonovi ratovi, potom ponovo Austrija, a onda i XX vijek sa svojim dubokim lomovima. Budva, odnosno Budua, prošla je kroz niz novih državnih vlasti: austrijsku, nakratko francusku, zatim ponovo austrijsku, potom jugoslovensku i, konačno, crnogorsku. Istorijski pregledi bilježe prelazak pod vlast Habzburga nakon 1797. godine, Napoleonovo razdoblje i povratak u sastav Austrijskog carstva, pod čijom je vlašću ostala do 1918. godine.
Ipak, mletačko sjećanje nije nestalo.
Ostalo je u zidinama. Ostalo je u kamenu. Ostalo je u pojedinim porodicama. Ostalo je u dokumentima.
Upravo se na ovom mjestu opšta istorija susreće sa ljudskom pričom.
Jer gradove ne čine samo ugovori i bitke. Čine ih prezimena koja opstaju, apoteke koje se otvaraju svakog jutra, pisma poslata iz Zadra, računi upućeni iz Splita, dokumenti osiguranja sastavljeni u Ankoni usred rata i carski pečati utisnuti na danas požutjelim listovima papira.
Velika istorija Budve neizbježno nas vodi do njenih porodica.
Među njima jedna danas posebno zaslužuje da bude predstavljena: porodica Antonioli.
𝐏𝐨𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞 𝐕𝐞𝐧𝐞𝐜𝐢𝐣𝐞: 𝐬𝐣𝐞𝐜́𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐩𝐨𝐫𝐨𝐝𝐢𝐜𝐞 𝐢 𝐢𝐬𝐭𝐨𝐫𝐢𝐣𝐚 𝐩𝐨𝐫𝐨𝐝𝐢𝐜𝐞 𝐀𝐧𝐭𝐨𝐧𝐢𝐨𝐥𝐢
Pad Presvijetle Republike 1797. godine nije izbrisao mletačko nasljeđe istočnog Jadrana. Samo ga je preoblikovao. U Budvi, kao i u mnogim dalmatinskim i bokeljskim gradovima, nova austrijska vlast zatekla je već oblikovano društvo, sa porodicama naviknutim na administrativnu pismenost, kulturno posredovanje, trgovinu i građanski život. Habzburzi su naslijedili svijet koji je Venecija vjekovima pomagala da se uredi.
Upravo se u taj dugi kontinuitet smješta sjećanje na porodicu Antonioli.
Prema svjedočenju Pietra Antoniolija, porodica je u Budvu stigla tokom XVII vijeka. Ukoliko ova porodična tradicija bude potvrđena arhivskim dokumentima, dolazak Antoniolijevih pripadao bi samom središtu mletačkog razdoblja u istoriji grada, kada je Budva još bila dio Pomorske države Presvijetle Republike i živjela pod Lavom Svetog Marka. Ne bi se, dakle, radilo o porodici koja se u gradu pojavila tek poslije Venecije, već o porodici koja je postala dio gradske zajednice u vrijeme kada je Budva u potpunosti pripadala mletačkom svijetu.
To je veoma važna razlika.
Porodica koja je u Budvu stigla tokom XVII vijeka ne pripada samo postmletačkoj istoriji Dalmacije: makar prema vremenu svog naseljavanja, ona pripada živoj istoriji Budve pod znakom Svetog Marka. To znači zamisliti Antoniolijeve unutar grada opasanog zidinama i okrenutog prema Jadranu, kojim upravljaju mletački magistrati i kroz koji prolaze trgovci, sveštenici, činovnici, vojnici, pomorci, notari i porodice koje govore italijanskim, venecijanskim, lokalnim slovenskim jezicima i brojnim mješovitim govorima primorja.
XVII vijek bio je presudno razdoblje za mletački Jadran. Presvijetla Republika i dalje je bila pomorska sila, ali je svoje istočne posjede morala uporno braniti. Gradovi Mletačke Albanije, među kojima je bila i Budva, živjeli su u stanju trajne izloženosti: zaštićeni morem, ugroženi sa kopna, povezani sa Venecijom, ali neprestano upućeni na dijalog — a ponekad i sukob — sa balkanskim zaleđem i osmanskim pritiskom. U takvom svijetu svaka porodica koja bi se ukorijenila u gradu postajala je dio male zajednice građanskog otpora. Ne nužno oružanog otpora, već svakodnevne istrajnosti satkane od rada, trajanja, vjere, jezika, dokumenata, odnosa i sjećanja.
Nakon kraja Mletačke Republike, porodica Antonioli ne nestaje iz dokumenata.
Isprava iz 1829. godine, datirana u Zadru, navodi Leonea Antoniolija kao „Imperial Regio Alunno Pretorile” u Budvi. Jezik dokumenta sada pripada habzburškoj upravi: skraćenica „I. R.” znači „Imperial Regio”, odnosno carsko-kraljevski, dok se izraz „pretorile” odnosi na lokalnu sudsku i upravnu oblast. Moglo bi se, dakle, govoriti o carsko-kraljevskom pretorskom pripravniku. Sama činjenica da se jedan Antonioli pojavljuje unutar austrijskog birokratskog aparata u Dalmaciji potvrđuje društveni i kulturni ugled koji je porodica uživala u gradu.
To gotovo djeluje poput simbolične smjene straže.
Nad Budvom više ne vijori Lav Svetog Marka, već carski orao. Ipak, imena, jezik dokumenata, građanski običaji i administrativna kultura ostaju duboko obilježeni mletačkim nasljeđem. Austrijsko carstvo nije zateklo zemlju bez sjećanja: zateklo je grad koji je vjekovima živio unutar političkog, pravnog i pomorskog poretka Presvijetle Republike.
A onda je stigao XX vijek, donoseći sa sobom veliki istorijski lom.
Ratovi, nacionalizmi, promjene granica, nestanak carstava i tragedije istočnog Jadrana teško su pogodili italodalmatinski svijet. Mnoge italijanske porodice iz Dalmacije nestale su iz gradova u kojima su živjele generacijama. Neke su otišle, neke su se asimilovale, neke rasule, dok su pojedine ostale kao posljednji čuvari sve osjetljivijeg sjećanja.
Porodica Antonioli ostala je povezana sa Budvom i preko zanimanja koje ima gotovo simboličnu vrijednost: farmacije.
„Apoteka porodice Antonioli” bila je 2024. godine predmet izložbe koju je priredio Muzej grada Budve pod nazivom „Budvanska riznica zdravlja – Apoteka porodice Antonioli”. Ovo javno priznanje izuzetno je važno, jer priču o Antoniolijevima ne smješta samo u okvir privatnog porodičnog sjećanja, već i u istorijsko nasljeđe grada.
Apoteka u malom jadranskom gradu nije bila samo trgovačka radnja. Bila je mjesto od povjerenja. Prostor u kojem su liječene groznice, pripremani ljekovi, mjerene supstance i čuvane tinkture, praškovi, masti, registri i recepti. Bila je laboratorija, prodavnica, arhiv, mjesto susreta i, u mnogim slučajevima, važna građanska ustanova.
Apoteka Antonioli tako postaje most između različitih epoha.
Most između mletačke Budue i savremene Budve.
Između XVII vijeka porodičnog predanja i XX vijeka trgovačkih računa.
Između italijanskog jezika starih dokumenata i crnogorskog jezika muzejskih pozivnica.
Između privatnog sjećanja i javnog priznanja.
Između istorije zdravstva i istorije identiteta.
Dokumenti iz XX vijeka potvrđuju ovaj kontinuitet.
Otpremnica iz 1943. godine, pristigla iz Splita i naslovljena „S. Varda – Deposito medicinali”, upućena je apoteci Antonioli u Budvi, odnosno Budui. Na njoj su navedeni ljekovi, hemijski preparati, tinkture, bikarbonat, acetilsalicilna kiselina, životinjski ugalj i galenski proizvodi. To je fragment svakodnevnog života tokom Drugog svjetskog rata, ali i konkretan dokaz postojanja jadranske farmaceutske mreže koja je povezivala Split, Budvu i druga mjesta duž obale.
Drugi dokument, datiran u Ankoni 4. novembra 1942. godine, odnosi se na osiguranje osam sanduka ljekova, uz izričito navođenje „ratnog rizika”. U dokumentu se pojavljuje društvo „Fiume S.A. di Assicurazioni e Riassicurazioni”, a govori se i o prevozu željeznicom ili kamionom. Istorija ovdje poprima gotovo filmske obrise: sanduci sa ljekovima prelaze preko Jadrana zahvaćenog ratom, osiguravajuća društva proračunavaju rizik, a apoteke pokušavaju da nastave svoj rad dok Evropa gori.
Ipak, nije potrebno ništa izmišljati. Dovoljno je čitati dokumente.
Ankona. Rijeka — Fiume. Split — Spalato. Budva — Budua.
Četiri imena koja oblikuju geografiju italijanskog, dalmatinskog i mletačkog Jadrana, još živu duboko u XX vijeku.
A tu je i prezime: Antonioli.
Ukoliko dokumenti potvrde porodično predanje koje je prenio Pietro Antonioli, prema kojem je porodica u Budvu stigla tokom XVII vijeka, Antoniolijevi neće biti samo italodalmatinska porodica koja je preživjela kraj mletačke vlasti. Biće porodica koja je u istoriju Budve ušla dok je grad još bio mletački. Njeno prisustvo protezalo bi se kroz doba Presvijetle Republike, austrijsku vlast, XX vijek i savremenu Budvu, čuvajući rijedak, gotovo čudesan kontinuitet.
Zbog toga će porodica Antonioli, kada budemo govorili o Mlečanima u Budvi i posljednjim potomcima toga svijeta, dobiti značenje koje prevazilazi okvire privatne genealogije. Postaće ključ za pristup jednoj mnogo široj istoriji: istoriji mletačkih i italodalmatinskih porodica koje su ostale na istočnoj obali Jadrana nakon kraja Republike, nakon Austrije, nakon ratova, nakon egzodusa i nakon dugog ćutanja.
Budva zaslužuje da bude predstavljena ne samo kao turističko odredište, već i kao grad sjećanja.
Njene zidine nijesu samo lijepe. One su dokumenti ispisani u kamenu.
Njene ulice nijesu samo slikovite. One su putevi kojima su se kretale civilizacije.
Njena italijanska imena nijesu tek romantični ostaci prošlosti. Ona su tragovi stvarne istorije sazdane od institucija, predaja, porodica, trgovine, apoteka, arhiva, odanosti i opstanka.
U narednim člancima i epizodama podkasta podrobnije ćemo istražiti upravo ovu priču: Mlečane u Budvi, dugu povezanost grada sa Presvijetlom Republikom, italodalmatinske porodice, sačuvane dokumente, glasove koji su opstali i one koji su nestali.
U središtu tog puta biće posljednja porodica koja je ostala da svojim prezimenom i sjećanjem čuva živi dio mletačke Budue: porodica Antonioli.
